calendrier

 

Daša Drndić

Biographie

Daša Drndić, née à Zagreb en 1946, est l'un des auteurs croates contemporains les plus importants. Elle a surtout écrit des romans, des pièces radiophoniques et des essais. Après des études à l'université de Belgrade et aux États-Unis, elle a obtenu un doctorat à l'université de Rijeka, où elle est devenue professeur. Sa thèse de doctorat avait pour sujet le proto-féminisme et l'engagement politique d'auteurs féminins dans leurs ouvrages.

Son œuvre a reçu deux prix nationaux : le prix Kiklop 2007 pour la meilleure œuvre littéraire et le prix Fran Galović pour le meilleur roman de la même année. Le magazine The European lui a décerné le Prix Européen de Littérature pour une de ses nouvelles.

Ses livres ont été traduits, entre autres, en français, en anglais et en néerlandais. Son roman documentaire Sonnenschein est paru aux éditions Gallimard. Ce livre raconte l'histoire d'une femme à la recherche de son fils, qu'on lui a arraché alors qu'il venait de naître. Cela fait de Daša Drndić l'une des rares auteures à avoir écrit sur le projet Lebensborn : un programme eugéniste instauré par le régime nazi pour promouvoir les naissances d'enfants « aryens » (ceux-ci étant le plus souvent enlevés à leurs mère dès la naissance).

Daša Drndić est restée un mois à Bruxelles pour travailler sur son nouveau roman : une saga familiale, dont l'histoire se déroule en Italie et en ex-Yougoslavie.

 

Top

Texte d'Auteur

Cheap China Polka Dot Suitcase

Otrcano zvuči, ali sada na tu banalnost i kič patetiku imam pravo, ona me čak veseli: Život je putovanje, s koferima ili bez njih, a moj je, stjecajem raznih okolnosti, postao nekako dodatno mobilan. Ne mislim ovdje na metafizičko neko, recimo kantovsko odmicanje i izmicanje, nego na doslovne odlaske i dolaske, na bjekstva i povratke, ljudima i gradovima, ulicama i kućama - sobama, stvarima, pronađenim i izgubljenim prijateljima i knjigama, malim predmetima poput zaturenih igračaka - Mašinih lutaka, kartonskih kutija punih nabacanih lego kocki, poput drugih kartonskih kutija s poslaganim longplejkama na kojima su zastarjeli hitovi ali i dječje predstave, emisije i pjesme, poput plastičnih albuma sa singlicama, tu su dva para skija, dva para pancerica - demodiranih, tu je požutjela posteljina obrubljena toledo vezom i s monogramom moje majke - mogla bih redati do besvijesti čime se sve sudaram pri povratcima u prošlost bilo na putovanjima bilo naprosto sjedeći u svom stanu. Mogla bih nabrajati do granica svog pamćenja koje se, hvala bogu, sužavaju, pa se i radosti i nemira koji ta kretanja/nekretanja donose jedva sjećam, ostaju uglavnom slike, sve mutnije, ostaju mrlje koje trepere. Da li su se sva ta moja putovanja, ta brojna micanja i izmicanja, da li su se "isplatila", ne znam. Da su donijela spokoj, nisu. Da su donosila užitak, katkada da.  Nisu tu bili samo koferi raznih veličina, bili su sanduci, oni prekooceanski metalni, pa sanduci drveni, neki i po dva metra dugački, u koje su umotane u slamu putovale grafike i ulja na platnu (kojih je sve manje jer ih prodajem), i na kraju, evo, kako krajevima i priliči, mali kineski kofer na ljubičaste tufne u koji stane samo najnužnije. Jer, destinacije su bliže, odlasci sve kraći i povratci, iako se pitam čemu i komu, sve brži.

Iz Beograda smo Maša i ja doputovale kamionom u koji je bio poslagan i popisan naš dotadašnji život. Iz Toronta smo se vratile s dodatnom prtljagom koja je putovala brodom. Sad u svakoj prostoriji našega stana, od kuhinje i kupaonice do soba, pa i na malom balkonu, trunu ti crni i modri metalni kovčezi. U njima je uglavnom otpad. Ne shvaćam, recimo, zašto sam iz Beograda u Rijeku selila prazne staklenke koje sam onda u Rijeci bacila, jer ionako nikada nisam spremala zimnicu, jer s obzirom na našu atomsku obitelj, taj mi se posao činio i čini besmislenim. Iz Toronta sam također donijela gomilu nepotrebnih stvari, uključujući pozamašan kontingent praznih najlon vrećica, a stalno nabavljam nove, za smeće i kupljene artikle. Ovih dana te sanduke ću otvoriti i kramu pobacati. Znam da se u nekima nalaze knjige i časopisi po četrdeset godina stari. U nekima je odjeća, iako sam čini mi se na tone tijesnih sukanja, dječje garderobe, kaputa, džempera, hlača, odnosila u Crvene križeve i domove za nezbrinutu djecu, pa su ti sanduci, poput onog čarobnog lončića iz kojeg ne prestaje teći kaša, još uvijek puni. U jednom je sanduku moja fotografska oprema, apsolutno zastarjela i neotvoreni paketi fotografskog papira kojemu je odavno istekao rok trajanja. U nekom sanduku nalaze se klizaljke i fotografije, albumi i albumi porodice čiji članovi više ne postoje, pa dijapozitivi ljudi i zemalja, vjerojatno izblijedjeli kao što su izblijedjeli u sjećanju i ljudi i zemlje na njima.  Onda, tamo negdje, u nekom kutu, leži taj miraz moje majke koji je na dan mog vjenčanja predala meni, čipkani stolnjaci i posteljina još uvijek uštirkana, nikada upotrijebljena.  

U Toronto smo iz Rijeke došle s tri golema jeftina kofera na brzinu kupljena u Trstu a  s malim kotačima koji su se od težine iskrivili pa smo prtljagu vukle po zemlji. Sve ono u njima bilo nam je navodno potrebno za novi početak. A nije. Kupovale smo dodatnu second-hand odjeću, second-hand posuđe, second-hand knjige i vodile second-hand život. Ovako to piše u Canzone di guerra: "Za Kanadu smršavila sam deset kilograma. Izgledala sam sasvim pristojno. Poslije sam u Kanadi opet sve kilograme vratila. Ponijela sam dvije večernje toalete koje nikada nisam obukla. Ponijela sam bijeli stolnjak za dvanaest osoba, od toleda, koji nikada nisam rasprostrla. Ponijela sam veliki srebrni pladanj koji sam kasnije čistila vimom. ... Pišem, jer u stanu je toplo a vani nije i jer nemam kaput i nemam cipele za zimu nego samo jedne svečane lakirane iz Trsta od prije šest godina."

Dok pravim ove bilješke sjedim u Bruxellesu a da zapravo ne znam zašto. Ovdje ću provesti  mjesec dana i što bi sad trebalo raditi? Upoznavati grad? Obilaziti muzeje? Šetati? Hladno je, pada snijeg, nema zelenila, terase mnogih kafića zatvorene su. To s upoznavanjem gradova sada mi postaje upitno. To površno, kratkotrajno i histerično uranjanje u biće grada koje na koži ne ostavlja trag, podsjeća na one one-night stands iz moje ipak burne šezdeset-osmaške mladosti. Gradovi kroz koje prolijećemo: prisilno užurbano obilaženje muzeja, odlazak na neku kazališnu predstavu, mali shopping, iskakanje i uskakanje u tramvaje i u metro, traganje za "autentičnim" kafanicama, poželjno talijanskim - tako nalik poznanstvima na stručnim ili nestručnim skupovima: lažna razdraganost, lažni osmijesi, prijetvorna pristojnost. Razmijenjene posjetnice koje se pogledaju jednom i nikada više. Zaboravljena imena, zaboravljeni razgovori. Svaki grad, svaka osoba, zaslužuje više.

Što ću iz Bruxellesa pamtiti? Srednjevjekovnu jezgru u blizini mog stana, uglavnom  zbog čudesnih naherenih kuća koje se oslanjaju na vanjski zid katedrale i zbog veselih naziva koje te kaldrmisane ulice nose i zahvaljujući kojima moguće je uploviti u prošlost o kojoj ne znam gotovo ništa, i koje, te uličice, u mašti pokreću film sa stare celuloidne trake. Rue des Bouchers -  Ulica mesara, Rue du Marché aux Herbes -  Ulica trgovanja biljem,  Marché aux Poulets - Tržnica živine, Rue aux Suifs - Ulica loja, Rue des Fripiers - Ulica trgovaca odjećom, Marché aux Peaux - Tržnica kožom, i tako gotovo u beskraj, u krug. Ono što i poluotvoreno oko ne može a da ne zapazi jest nevjerojatna koncentracija mesnica, frizera i apoteka u središtu grada. Još sam neke sličice pokupila i spremila, ali o njima drugom zgodom.

Prozori radne sobe gledaju na Oude Granmarkt, na ulicu u kojoj se nekada trgovalo žitom. Preko puta nalazi se mali grčki restoran "Menelas" u koji nitko ne zalazi ali zato svjećice u njegovom izlogu trepere. Nekada se na tom mjestu nalazio streljački klub. Ovo je rezidencijalni kvart s klasno miješanim stanovništvom: srednja klasa, umjetnici i pisci i beskućnici. Beskućnici, kao svuda u svijetu, sjede na pločniku umotani u prnje i drže podignut karton na kojemu piše: J'ai faime. U novinama čitam o azilu za te odbačene ljude i o tome kako se ta utočišta sve brže pune i kako svi ti ljudi i njihovi spetljani, urušeni život, njihovo prisustvo, njihova vidljivost, za grad Bruxelles postaju ozbiljan problem. 

Preko puta moga stana je niz stambenih zgrada s visokim prozorima bez zavjesa. Noću promatram što tamo ljudi rade. Kada liježu, kada ustaju. Vidim kakve su im pidžame, tko im dolazi u goste. Sa strane ulazim u njihove živote, svoj bacam preko ramena da se kao kakva ispuhana lopta kotrlja po polupraznim prostorijama visokih stropova i sa zidovima s malo slika i čujem ga kako tamo, ovdje, taj moj život muklo i plitko odskakuje.

Ovo je zanimljiva uličica, ta Grand Marché/Oude Granmarkt. Tiha, sklonjena, s malim trgom u njenom trbuhu. U ulici koja ju presijeca i koju također sa svog prozora vidim, nalazi se neka srednja škola. I ta mladost koja svakog radnog dana u 8.30 kulja prema kapiji i oko 16 sati iz nje izlazi, jedino je što pod moje prozore unosi živost, da ne kažem život. Kad tih djevojaka i mladića vikendom nema, nedostaju mi. Sad već, dok preko tjedna stojim prilijepljena uz staklo, neke već prepoznajem, pa mi dođe da siđem i da im se pridružim.   

Još malo o ulicama.

Mnoge su knjige napisane o ulicama. O tome kako i tko im mijenja imena, u kojim i kakvim političkim previranjima, a nešto od toga pamtimo i mi. Kako ih se tumba i pretumbava, kako se po njima kopa i ruje, kako im se navlače maskenbalski kostimi, često nakaradni, kako im se oduzima jedno sjećanje i ugrađuje drugo. Pa tako u krug kroz vrijeme. Ulice pričaju priče, znamo to. Neke od tih priča imaju šarma, duhovite su, neke izazivaju jezu. Na pamet mi pada knjiga Dunje Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada, Antropologija domaćeg terena, objavljena 2000. godine u beogradskoj Biblioteci XX vek. Na website-u http://freeserb.home.xs4all.nl/interviews/2000/dunja15062000.html našla sam kratak intervju u kojem Dunja Rihtman-Auguštin potvrđuje ono što nam je zapravo poznato, ali  što mnogi ne vide, a i kad vide o tome ne žele pričati i na neke svinjarije onih koji imaju politički moć, ne žele reagirati. Pa, evo podsjetnika:

"Imena ulica", kaže Dunja Rihtman-Auguštin, "spomenici, ali i poštanske marke kao i novčanice nositelji su političkih simbola. To su naoko banalni predmeti, ali oni su neprekidno prisutni u našoj svakodnevici. Gotovo ih i ne zapažamo, često i ne znamo značenje osobe ili događaja čije nas ime gleda s ulične ploče ili novčanice, ali oni ulaze u našu svijest, postaju dio naše intime. Zato su vlastodršci uvijek jako revni u nastojanju preutemeljenja naših sjećanja uz pomoć baš tih i takvih političkih simbola. Nakon pada berlinskoga zida, istočnoeuropske zemlje zasula je lavina takvih promjena."

S Novog Beograda piše mi prijatelj koji inače živi u Zagrebu. U tom pismu spominje Gramšijevu ulicu i Ulicu Klare Cetkin. U Zagrebu danas nema ni Ulice Antonia Gramscija ni Ulice Clare Zetkin. Sa zagrebačkih ulica (pa tako i iz sjećanja) nestali su i Karl Marx, Španjolski borci, Friedrich Engels, Palmiro Togliatti, Che Guevara, Karl Liebknecht i još mnogi iz tog "albuma". Marksistička teoretičarka, aktivistkinja i borac za prava žena, Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, također marksistička filozofkinja i socijalistkinja držale su se "do posljednjeg daha", da bi na koncu i one zagrebačkim ulicama rekle zbogom, nadam se ipak uz jedno proročansko "Auf Wiedersehen".

Zato je u Bruxellesu kuća u kojoj je živio Marx i u kojoj je zajedno s Engelsom pisao Komunistički manifest, jedna od turističkih atrakcija grada. Iako ga je 1848., pod optužbom da financijski podupire belgijske radnike u njihovim pripremama za dizanje revolucije, Belgijsko Ministarstvo pravde protjeralo iz zemlje, Karl Marx je u Bruxellesu nezaobilazna činjenica. Čak je na fasadu čuvenog restorana La Maison du Cigne (Labuđa kuća), koji se nalazi na veličanstvenom središnjem gradskom trgu Grand'Place - Grote Markt, postavljena ploča s natpisom da su tu Marx & drugovi razgovarali o revoluciji i o osnivanju internacionalnih komunističkih organizacija.

Dok se ulice koje obilježavaju razne zanate i zanatlije u Bruxellesu nalaze u staroj, srednjovjekovnoj jezgri grada koji je utemeljen 979. godine na otočiću između dviju pritoka rijeke Zenne, jer su, logično, ti zanati upravo tu počeli nicati, u Srbiji, duhovit arsenal "zanatlijskih ulica" smješten je na područje Novog Beograda čije ime već govori o njegovoj starosti. Na pjeskovitom i močvarnom tlu, 1948. godine na lijevoj obali Save počela je gradnja naselja, danas grada od preko 220.000 žitelja koji 2011. dobiva čitav niz arhaičnih imena prilično u neskladu s njegovom suvremenom fizionomijom i ubrzanim bilom: Ulica kazandžijska, Ulica stolarska, Ulica opančarska, Ulica knjigovezačka, Ulica pekarska, Ulica savskih alasa (hajde, de), Ulica lađarska, Ulica bačvarska, Ulica vajarska, Ulica zografska, Ulica obućarska, Ulica krojačka, Ulica tokarska, Ulica jorgandžijska, Ulica tkačka, Ulica kolačarska, Ulica duborezačka, Ulica veziljska, Ulica grnčarska, Ulica juvelirska, Ulica kosačka, Ulica pčelarska, i na kraju, paralelno Ulicom Rembrantovom - Ulica beračka. No, iako izmještene, te ulice ipak čuvaju sjećanje na zanate čija već imena blijede a neki su i nestali u geografiji pamćenja novih generacija.

Ovo su benigni primjeri naspram manipulativnih praksi (brisanja memorije) kojima se kroz povijest služe manje-više vlasti svih fela i svih zemalja kad nazive jednih ulica zamjenjuju drugima. Jelena Stanić i Laura Šikanja u svom radu "Preimenovanja zagrebačkih ulica i trgova" navode niz primjera uglavnom poznatih stanovnicima Hrvatske. Pa citirajući Grahama, Ashwortha i Tunbridgea, kažu: "Političke elite određuju službene verzije povijesti, odnosno odabiru one činjenice iz prošlosti koje su im korisne u sadašnjosti, dok druge nastoje izbrisati, kako iz kolektivnoga pamćenja tako i iz fizičke okoline." Ne bih sada o preimenovanjima ulica u vrijeme NDH, ali nakon 1990. zagrebačke ulice kao i mnoge diljem Hrvatske krenuli su zaposjedati kraljevi (Zvonimir i Krešimir), kneževi (Borna, Ljudevit, Mislav, Mutimir, Višeslav, Držislav) , plemići (Erdödy) i svećenici (Bauer, Žerjavić), neki od kojih nikakve veze s pojedinim gradovima, pogotovo primorskim, nisu imali. Istovremeno, gotovo histeričnom revnošću, brisali su se svi simboli socijalizma, antifašizma, NOB-a i Jugoslavije.  

Danas više ne znam hodati ulicama gradova koji su nekada bili moji. 

Kofer s kojim sam doputovala u Bruxelles nije onaj na tufne, velik je i čvrst. Napunila sam ga odjećom koju neću obući. Ponovljena pogreška. Sad sakoi, hlače, majice, sve to visi u velikom zidnom plakaru i čeka da se opet zbije u moj jedini skupi Samsonite, da se preseli, da se vrati. Kao i ja što čekam da se i ovo putovanje završi.

Sad, u siječnju 2013. u Bruxellesu, čitam nulti broj časopisa koji objavljuje belgijska Međunarodna kuća za književnost - Passa Porta, čiji sam gost. Tema časopisa je "Granice". U njemu su tekstovi nekih i nama poznatih pisaca, filozofa i novinara, poput Claudia Magrisa ("Književnost, granice i identitet"), Inga Schulzea ("Berlinski zid"), Régisa Debraya ("Pohvala granicama") i Daniela Salvatorea Schiffera ("Jeftini univerzalizam"). Zanimljiv i najblaže rečeno provokativan je esej upravo ovog posljednjeg, Schiffera, koji važi za angažiranog filozofa  social-demokratske orijentacije. Interesantno je da piše ili je već objavio knjigu o dendizmu, što me je odmah podsjetilo na pokojnog Dragoša Kalajića, također velikog pobornika dendizma, inače slikara i pisca fašističkog svjetonazora, prononsiranog elitista bez pokrića. Ne bih sada ulazila u raspravu sa Schifferom, ali evo nekoliko njegovih velikih misli, doduše umotanih u plitku relativizaciju, u kojima se, po meni, također gnijezde isključivost i klice fašizma. Dakle, kaže Schiffer, inače po ocu Talijan, po majci austrijsko-njemačkog porijekla - Belgijanac koji živi i predaje u Liježu: "Dobro je da unutar same Evrope više nema granica, ali Evropa se mora braniti od vanjskih elemenata. Primjerice, protiv sam uključivanja Turske u Evropsku zajednicu. Ona nema nikakve ni kulturalne ni geografske dodirne točke s Evropom, osim onog malog dijela zapadno od Bospora. Turska nije Grčka. Turci su prodrli u Evropu sve do Beča, ali tu se radilo o invaziji. Za razliku od Evrope, Turska je islamska zemlja. I vjerske identitete treba uzimati u obzir." Nešto dalje, Schifer gudi na istoj žici: "Evropa se mora zaštititi, i braniti svoju kulturu i demokraciju." (Od koga, kako i zašto?) "... Mislim da naše ideje i naša razmišljanja moramo graditi na temeljima nacionalnih država... Ja zagovaram miješanje ljudi, kultura i vjera, kao i kozmopolitizam, pojedinac mora biti slobodan, ali mora poštivati kulturu zemlje koja ga je prihvatila. A da bi postojalo poštovanje, prvo mora postojati jaki identitet." Schifferov "govor" podsjeća me na službenu politiku Republike Hrvatske tokom 1990-ih i na njenu nacionalističku retoriku, pri čemu se često mogla čuti rečenica tipa: "Oni koji ne poštuju naše običaje, našu tradiciju, našu kulturu, mogu slobodno otići; mi smo ih primili i to trebaju cijeniti." (!!!)  A o nacionalnim državama, nacionalnim identitetima i retrogradnom domoljublju - u kojima se po pravilu kriju klice autoritarnih vlasti i fašizma, već je postalo dosadno, premda ne i besmisleno, govoriti.

Belgija je komplicirana zemlja. Politički pogotovo. I jezično i nacionalno. Njena kolonijalna prošlost kao da još uvijek u zakutcima svijesti dijela njenog stanovništva burgija po njihovom identitetu, bušeći veće ili manje prostore u kojima se kote ideje "plemenitih gospodara". Belgija ima respektabilnu tamnoputu populaciju, potomke svojih nekadašnjih kolonijalnih podanika, danas njenih državljana. Oni mahom žive u getoiziranim četvrtima i slabije su obrazovani. Nema ih na visokim državnim ili političkim položajima. Pričaju mi da je jedan američki pisac također boraveći na ovoj stipendiji, šećući Bruxellesom izjavio: This city is so white! Ovih dana često mislim na Conradovu novelu Srce tame, koja govori i o belgijskoj kolonizaciji Konga. I pitam se, spada li i to u tradiciju i u nacionalni identitet kakav i koji propagira filozof dendizma Schiffer.

Na svim vijestima glavna tema - svjetska kriza i demonstracije. Ova današnja svjetska, globalizacijska, financijska pošast dotjerala je cara do duvara i na putu je da eksplodira. Carstva su propadala, pa će tako propasti i ovo,  bez ustezanja mogu reći - carstvo fašističkog kapitalizma. Za dvadeset, pedeset, sedamdeset godina, ne znam kada, ono će se urušiti. Svijet nam je ozbiljno bolestan i samo zahvaljujući čak ne profilaktičkim metodama, nego simptomatskoj terapiji koja ne liječi uzroke bolesti nego ih zapravo potiskuje, razmazuje, on još kako-tako diše - ali na škrge. Smiješna su i apsurdna a možda i nemoralna i licemjerna nastojanja svih onih ekologa, čuvara prirodne energije, propagatora bio-ishrane, zaštitara životinja i njihovog krzna i tako dalje, da očuvaju ovaj planet. Prije neki dan bila sam u Bruxellesu na zajedničkom ručku uposlenika Passaporte. Netko se hvalio jelom koje je donio rekavši da su svi njegovi sastojci ekološki, čak i parmezan, što mi je bilo nejasno. Nisam shvatila kako to jedno ekološko jelo, po svoj prilici trostruko skuplje od istog takvog "ne-ekološkog" može nešto promijeniti. Osim što puni budžet pojedinih tvrtki. Palijativna rješenja općenito ne dovode do ozdravljenja. Treba razbucati ovaj i ovakav bankarski sistem, "pročešljati" dubiozno stečena bogatstva, pogotovo ona akumulirana na eksploataciji ljudi i njihove radne snage, kao i na eksploataciji raznih resursa zemalja trećega svijeta od strane transnacionalnih kompanija "prvoga" svijeta. Treba "kazniti" bahatost i gramzivost povlaštenih. Recimo, kraljevske obitelji koje žive na račun građana, i monarhije, što će nam to? Taj monarhistički sentiment utaboren u izanđaloj tradiciji, u potrošenoj prošlosti. Onda, tu je Crkva, pogotovo katolička. Sve ovo zvuči kao komplicirana tema, a zapravo nije. Trebalo bi početi ispočetka, s točkicama za kruh, radikalno, napraviti prve korake prema utopiji, prema globalnoj pravednosti, ma kako naizgled nedostižna ona bila. Teoretski fizičar dr. Michio Kaku  razmišlja o tome da bi se možda za stotinjak godina globalna nestašica, uz pomoć nanotehnologije, odnosno zahvaljujući takozvanom replikatoru, mogla pretvoriti u veliko izobilje; to bi, kaže Kaku, bio put prema utopiji. A što mi radimo? Peremo savjest "usvajajući" neko gladno dijete iz duboke Afrike tako što mu šaljemo deset dolara mjesečno, kao što mislimo da činimo dobro ubacujući prosjaku ili beskućniku u šešir sitniš koji nam u zvecka u džepu. Onda odemo na skupu večeru ili u shopping.             

Braudel u svom trotomnom djelu Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siècle (1967 - 1979) tvrdi da su kapitalisti monopolisti a ne, kako se često vjeruje, poduzetnici koji posluju na konkurentskim tržištima i koji uvažavaju zakonitosti slobodnog tržišta. Po Braudelu, čije se teze udaljavaju od liberalnih teza Adama Smitha kao i od onih marksističkih, u kapitalizmu država prije služi kao jamac monopolistima negoli kao zaštitnica pravedne konkurencije, kakvom se obično prikazuje; kapitalisti koriste osiguranu im moć i lukavstvo i tako posluju  protiv većine stanovništva.            

Nedavno sam pročitala jasan i pregledan predgovor Rastka Močnika (u prijevodu Srećka Puliga) za knjigu  Alexa Callinicosa, Antikapitalistični manifest (Založba Sophia, Ljubljana 2004.) iz kojeg se prepoznaju Callinicosove osnovne teze i prognoze za budućnost svijeta. Osim što Callinicos priziva povezivanje teorije s aktivizmom, on traži globalni dijalog. Pa Močnik kaže:  

Tek suočavanjem različitih "kućnih pogleda", tj. ideoloških shvaćanja, moguće je početi proizvoditi polje teorijske problematike. Tek u diskusiji, kroz koju se proizvodi teorija, moguće je odvojiti se od samonikle samorazumljivosti ideološkog idiotizma. Svoju vlastitu praksu ne možemo teoretizirati dok ne možemo na nju pogledati kroz pogled drugoga: tek ako pri svome pogledu prakticiramo i još neki drugačiji pogled, dobivamo mogućnost da će nam se, kroz razliku među topičnim pogledima, kroz neusklađenost različitih ideoloških shvaćanja, otvoriti zijev, u kojemu će biti moguće početi s proizvodnjom teorije.

Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu, u žestokoj raspravi, kada nužda pritišće, a vremena je premalo, u petljavoj žurbi djelovanja, uvjeravanja, zapitanosti. Teorija se danas piše u trku, između manifestacija i mobilizacija.

... Po teoriji svjetskog-sistema, kapitalizam ne može postojati bez povezanosti između države i kapitala. U ciklusu, koji sada svršava, SAD su udruživale ekonomsku i vojno-političku hegemoniju. Politički i vojno još uvijek dominiraju, međutim kapital se u međuvremenu pomaknuo u istočnu Aziju. Ako se budu država i kapital, iako nisu na jednom te istom kraju svijeta, opet povezali, vjerojatno će početi novi kapitalistički ciklus. Ako se to ne dogodi, biti će kraj kapitalizmu. Novi sistem mogao bi biti imperij bez tržišta ili tržište bez imperija.

Ili će biti nešto treće: ako čovječanstvo ne dopusti da naša budućnost bude samo zgarište kapitalizma, moći će se izmaknuti toj neobećavajućoj trilemi.      

Kad me netko pita što radim, uglavnom kažem, ništa, pišem. Promatram I čitam. Ali to me ne pitaju ljudi koji su mi bliski. Oni koji mi nisu bliski, pogotovo oni u inozemstvu, pitaju: "What project are you working on?", od čega mi se diže želudac. Pa kažem, I write, I don't create projects. Općenito, riječ "projekt" jedna je bezobrazna, nametljiva kapitalistička riječ, koja izgleda i zvuči kao bič, kao bičevanje.  

Imam ozbiljnih, nimalo metaforičkih muka s cipelama. Kad god uđem u dućan s obućom, zamišljam da sam poput onih zločestih Pepeljuginih sestara koje svoja golema stopala guraju u njenu delikatnu staklenu cipelicu. Jest da je moje stopalo aristokratski usko, ali je nimalo aristokratski dugačko. U Hrvatskoj i u "regionu" teško nađem usku i dugačku cipelu. Ako je cipela dugačka, proizvođači cipela valjda pretpostavljaju da u nju onda mora ulaziti i stameno, široko, gotovo zemljoradničko stopalo. Tako da prije nego što odem u bilo koje inozemstvo, na internetu tražim dućane specijalizirane za prodaju obuće velikih brojeva. U takvim dućanima moj broj je iznimno mali - 42, pa ga i tamo rijetko nađem. Ispada da je broj mog stopala svugdje jedan marginalan, rubni broj ženskog stopala.  Te potrage za odgovarajućom obućom oduzimaju mi mnogo vremena a i iskušavaju moje strpljenje. I često završim kupujući cipele koje mi nisu baš taman. S vremenom mi se nakupi toliki broj nenošenih i nenošljivih cipela, da ih krenem poklanjati. Eto, dok ne odu iz mog stana, te cipele (često ne i jeftine) egzistiraju kao memento da sam bila u nekom gradu u kojem nisam našla ono što bi mi korak učinilo laganim, hodanje udobno i ugodno. Jedno sam vrijeme kupovala suvenire, onda sam shvatila da je to besmisleno. Sad pravim bilješke, ali i njih često zagubim. U stvari, sjećam se ljudi. Sjećam se onih s kojima nastavljam komunicirati, koji mi se uvuku u život, pa ih se zapravo i ne moram sjećati, jer su uglavnom tu, uz mene. Mislim na njihove priče. Na njihove živote. I  veselim se našim ponovnim susretima. To ne moraju uvijek biti veseli susreti, ali imaju supstancu, i moraju se dogoditi. Za godinu, pet, deset, ili dvadeset. Kao nedavno, kad sam provela mjesec dana u Beogradu.            

Kopam ja i dublje. Kad pišem. Ali to traži malo žešću koncentraciju. Tada naviru slike koje se ponekad graniče s košmarom pa se toliko uzrujam da se zagnjurim u frižider.  

Pitaju me kako se dogodio ulazak slike u moj tekst? Podnaslov Sonnenscheina  je - Dokumentarni roman. Nedavno mi je objavljen "roman" Belladonna, koji se također sastoji od heterogene zbirke citata, imena i fotografija. Pitaju me, odražava li fotografija (zajedno s ostalim prilozima) taj sebaldovski dokumentarizam izvan samog jezika? Dokumentarizam kojem jezik nije dovoljan, a koji ipak mora ukazati na nešto?

Pokušavam objasniti da nisam ja Sonnenscheinu dala taj podnaslov - Dokumentarni roman, nego urednik. Da sam se pitala, knjigu ne bih nikako obilježila osim kao tekst. Vrijeme je za novi diskontinuitet i u toj pisanoj formi, za njenu djelomičnu destrukciju, kako bi se napravila nova konstrukcija, jer ova se, čini mi se pohabala. Općenito, mislim da nije dobro, a može postati i opasno, bilo što gurati u posebne pretince koji s prednje strane imaju naljepnicu a često i bravicu s ključem. Pa se ono što je unutra počinje gušiti, nema prostora ni za disanje a kamoli za rast. Za transformaciju. Slika ulazi u tekst umjesto poezije. Istovremeno, slika je neka vrsta potvrde da pisac ne barata lažima, iako to ne mora biti točno. Svime se može manipulirati, ili, da ne budemo baš zločesti, ništa ne mora biti onako kako se čini, pa ni fotografija. Dokument nije garancija istinitosti, ali barem daje neki privid. A literatura je ipak privid, zakovrnuta stvarnost, iscijeđen događaj. Nekako zgužvan.  Pa i neuredan. Zamislite tekst koji je sav uredno posložen, koji ima fini početak, pa kulminaciju, pa razrješenje i na zadnjoj stranici još i piše "kraj". Zamislite dosadu pri čitanju takvog teksta koji uglavnom razlaže, raspoređuje, prelijeva iz šupljeg u prazno ono što je već uredno posloženo. Fotografija ruši tekst, oduzima mu tok, pogled sklizne i, ako je fotografija dobro izabrana (a često nije), misao ode u drugu sferu, odluta u drugi svijet, stvaran ili nestvaran. U Sonnenscheinu ne postoje samo fotografije. Postoje perforirane stranice koje se mogu istrgnuti - dodatno rušenje kontinuiteta, pa da u knjizi ostane rupa. Što bi ta praznina u jednom tijelu trebala značiti, na čitaocu je da zaključi. U Sonnenscheinu postoje i zatvorene stranice koje, da bi se pročitale, treba razrezati. Ne radi se tu o nedostatku riječi (mojem), nego o potrebi za igrom koja intrigira, čija su pravila fluidna, neuhvatljiva.           

Voljela bih praviti knjige koje i fizički kriju male tajne - džepove, koverte, pretince, iz njih bi izlazile pričice, skice, predmeti, možda čak i muzika, a sve to naizgled nepovezano s osnovnom, da kažem - prezentacijom situacije ili događaja. Ja bih se tako zabavljala gradeći više svjetova (ušivajući i rašivajući zakrpe mog patchworka), a čitalac bi, osim što čita, imao što i raditi i gledati pa tako možda promišljati svijet koji mu nudim na neki, recimo, skokovit način. I tako u, uvjetno rečeno moj svijet, upisivati svoj. To se već radi sa slikovnicama koje se tiskaju mislim u Kini, a sve te čarobne parafernalije  u knjige lijepe mali dječji prsti - budzašto. U mojim bi knjigama to mogli raditi čitatelji, i onda bi svaka knjiga bila drukčije "suplementirana", odnosno "ukrašena" i to prema potrebama i ukusu onih koji je drže u rukama. Ali izdavači se ne mogu baviti takvim "tricama", jer te "gluposti" povećavaju troškove tiskanja, a kako vidimo, knjiga je već postala tržišni objekt za široku potrošnju.            

No, tu se doista postavlja pitanje granica jezika. Mislim da on, bez obzira na to koliko moćan i izbrušen bio, može podnijeti "društvo" zvuka, dodira, mirisa, pogleda, pokreta i na koncu - tišine. Ako kažemo, jezik to sam ja, a netko drugi kaže, muzika to sam ja, a netko treći kaže, boja to sam ja, a i u jeziku i u glazbi i u boji rađa se misao, kako ćemo se jedni drugima primaći? Ispreplićući se, valjda. Je li to onda kazalište? Ne nužno i jedino. Kazališnu predstavu ne možeš fizički nositi sa sobom, knjigu, ovakvu kakvom je ja zamišljam, možeš. Svuda.     

Daša Drndić

Top
Passa Porta
7.01.13 > 4.02.13

Bookmark and Share Retour